Лелекот на Ратајот

1.

SVAKIDASNJA JADIKOVKA

Kako je tesko biti slab,

kako je tesko biti sam,

i biti star, a biti mlad!

I biti slab i nemocan,

i sam bez igdje ikoga,

I nemiran, i ocajan.

I gaziti po cestama,

i biti gazen u blatu,

bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa,

sto sijase nad kolijevkom,

sa dugama i varkama.

-O Boze, Boze, sjeti se

svih obecanja blistavih

sto si ih meni zadao.

I znaj da Sin tvoj putuje

dolinom svijeta turobnom

po trnju i po kamenju,

od nemila do nedraga,

i noge su mu krvave

I srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne

i dusa mu je zalosna,

I on je sam i zapusten.

I nema sestre ni brata,

i nema oca ni majke,

i nema drage ni druga.

I nema nigdje nikoga

do igle draca u srcu

i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje

pod zatvorenom plaveti,

pred zamracenom pucinom,

i komu da se potuzi?

Ta njega nitko ne slusa,

ni braca koja lutaju.

O Boze, zeze tvoja rijec

i tijesno joj je u grlu,

i zeljna je da zavapi.

Ta besjeda je lomaca

i duzan sam je viknuti,

ili cu glavnjom planuti.

Pa nek sam krijes na brdima,

pa nek sam dah u plamenu,

kad nisam krik sa krovova!

O Boze, tek da dovrsi

pecalno ovo lutanje

pod svodom koji ne cuje.

Jer meni treba mocna rijec,

jer meni treba odgovor,

i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vijenac pelina,

mracan je kalez otrova,

ja vapim zarki ilinstak.

Jer mi je mucno biti slab,

jer mi je mucno biti sam-

(kada bih mog’o biti jak,

kada bih mog’o biti drag)-

no mucno je, najmucnije

biti vec star, a tako mlad!

2.

SUVISNI EPITAF

Blazeni koji sa radosnom dusom

motrite sunca i zute poljane!

Ja prisluskivah kako nocnom tmusom

suste borici i umorne grane;

ali sa tudjim srcem, jecajuci,

vrnuh se zalu nasih mladih ljeta;

srce na dlanu ja donesoh kuci,

raskosni poklon iz prostrana svijeta.

Ne rekoh zeni slovke koje plamte

niti se vezah prstenom i zarom;

i nece – mislim – da me Sveti pamte

k’o druga druge vjerno pred oltarom,

ne cvilim dakle oci zaklopljene,

niti se lazem srecom drugog svijeta,

moj brate, za te ponizene zjene

i za to srce sto tasto ocvjeta.

Pricest sam snio u nevinoj grudi,

slatki i sveti ti za mene si bio

i smjerno drugi nego bucni ljudi,

dok sada cutke strepim – tio, tio –

na celo (bijelo kao kam oltara)

polazem vosak moje zute vjere,

plamicak zadnji sto uz plamen zgara

i taman oblak nad vjedjama stere.

Uzalud dakle bijah vjerujuci!

Al’ sad cu barem da na grijesnom pragu

u danu strave, u meteznoj kuci,

da Covjek budem na tom sarkofagu.

Jer ni s te strane ne cuh Spasitelja

i bistro derem podlu laz nebesa.

No avaj meni bratstvom mojih zelja!

No avaj meni bolnim krstom mesa!

Necu ti slovkat bablje ocenase

ni dosadjivati mutnim oremusom;

no za cistocu Zemlje, majke nase,

cutati, zgnjecen lagumom i trusom.

Drugi su, slava prekaljenoj fronti,

zasli u jarak zajednicke tame;

dok dnevnu zemlju tlace horizonti

sto ih ne spase zvijezda dobre mame;

a ti si mirom i kraljevstvom geste

sa prasna druma gdje gradjanin hoda

pres’o na plave i suncane ceste

protega drugih zlatnijih sloboda;

pa ipak sada, na tom starom trnu,

ja necu klicat Duhu Kakav Nije,

niti cu slavit opcu grudu crnu

sto misli bune maglom tupom krije;

ta nista ne znam o tajanstvu boga

osim bozanstva savijesti i tvari;

a bujnim mlijekom vrela sakritoga

ne napih usne sto groznicom zari.

Sjeto za onim koga dolje nema,

ne grle ruke, ne vide ga oci,

a isprazna je daleka poema

natpisa smrtna na kamenoj ploci;

ni nasom psovkom niti molitvama

nece se tresti podmitljivo nebo;

necu te kumit usred pijana hrama

secernom rijecju, Gospo, rajska bebo;

ja volim tugu i svetinju smrti

od mrznje sunca i jasnoce dneva:

spavaj! o snivaj! Kad si Zreli (strti)

ne slusaj kletve niti hvalospijeva;

em tako samac, momacki, na splavi

spasoh se tudjim crnim brodolomom;

snij, brate! Cekam u krijesu i lavi,

kad hora kucne, javit cu se gromom!

3.

MOLITVA IZ TAMNICE

Beskrajni Boze, sto na plavom svodu

zlato i srebro nocnih zvijezda palis,

cujes li gdje ti na prljavu podu

lelece ljutu molbu shrvan malis?

U noci kad sam ocajnicki bdio

s pogledom rujnim povrh vlaznih stropa,

kad sam u ognju bolnih masta snio

zvuk pjesme bune ili gromor topa,

koliko puta iz te crne tame

podigoh nebu ruke pune gnjeva,

koliko puta povrh ostre slame

povristah mrznjom svetih hvalospjeva!

Ako li zrtva mesa ili kosti

spasenje moze robova da kupi,

gavranu dat cu da se njome gosti

i gladnom crvu cetvrt srca skupi.

Ako te grudi, il’ te oci bistre,

treba da kljunom svirep jastreb kjluje,

i da me memla, ili bitka istre,

neka! o neka! samo Bog da cuje!

Za pir i raskos ljubavi buducih,

za zelen trave i za zlato zita,

za slavnu vatru poljubaca vrucih,

za vino pjesme, za zvuk sto mahnita

-i za sve zetve ponosne i ljepe

i za sve berbe blazene i ciste,

evo ti nudjam poklon volje slijepe

i svetlijih zelja gorde ametiste.

I moja pluca, bubrege i jetra,

i moje kosti, zivce ili kozu,

pruzam za iskru plamenoga vjetra,

stavljam na oltar zrtvenome nozu.

Neka od tijela ne ostane praha,

neka od duse ne pretece plama;

neka u pozar nestane mog daha

a povrh lijesa bude vjecna tama;

i neka cemer potone u dimu,

a plavi sanci u zelenoj travi,

no samo, Visnji, zivom pobratimu

kandilo svoje milosti objavi.

Razgali svijetu bagrenu slobodu,

i cudo stvari sto se sebi dive,

ozari plavet i obasjaj vodu,

razderi zorom horizonte sive;

i, kada bljesne mlada zelja ljudi,

napon tetive u poletu luka,

pod trudnu siju uzglavlje posudi,

nad musko tjeme gizdu slavoluka.

Pokazi sto je Vasiono Pravo,

i nemir znati, ili Ljibav moci,

i volja ici, ici tvrdoglavo

pod zegom sunca i svjezinom noci.

Mermera pokoj, zubor vodoskoka

otkrij za blijede, sanjarske mjesece;

a Eden uha i muzika oka

spasi sa novi osmijeh nase djece.

A kada spane ova crna ljaga

i radost zblazi sveto lice Hrista,

blazena bit ce otkupljena vlaga

i kuzna plijesan zasjat ce cista.

Znam da cu dotle ostati bez glasa

i da ce grobom biti mracna tama,

no zbog tog svetog, zbog tog slavnog casa

blagosiljem te sa ovim verigama.

Jer ce u vrtu da pobjedni lovor

i njezna mirta da upored cvjeta,

jer ce da slavi oslobodjeni govor

vjecitu mladost I nevinost svijeta.

(1920)